Over and out.

Neda mi se učiti, pa sam eto odlučila malo gubiti ovako vrijeme.
Oduvijek tražim nekakav recept, slijed događaja ili misli koji bi rezultirali motivacijom za učenje. Nemam osjećaj ni da sam mu blizu. Katkad treba sjesti i samo početi raditi, ali to i je najgori dio - početi. Makar katkad ni to nije dovoljno, katkad, a kod mene i često, mozak mi je toliko zaokupljen drugim stvarima da mu ne pada napamet koncentrirati se na papire pred sobom i onda kad shvatim da niti učim niti slobodno slijedim tok svojih misli prekidajući ga sa učestalim: "Koncentriraj se!" jednostavno odustanem.
Danas mi misli zaokuplja dečko. Još jedan od onih u nizu. Ali ovaj je zbilja bio pun pogodak. 19-ogodišnji Britanac, visok, plav, plavook, medicinar, profinjen i vrlo sposoban. :P Volim razmišljati o svim tim dečkima i sitnicama vezanim uz njih i vremenu provedenom s njima. Ali, još uvijek ne dolazim do zaključka da li oni, ta sjećanja i te noći imaju dobar ili loš utjecaj na mene. Naravno, mislim na neki dublji, jer onaj plići - taj definitivno nije loš.

It's my birthday, I'll get high if I want to
can't deny that I want you, but I'll lie if have to
cause you don't say you love me
to your friends when they ask you
even though we both know that you do.
One time, been in love one time
you and all your girls in the club one time
all so convinced that you're following your heart
cause your mind don't control what it does sometimes.
We all have our nights though, don't be so ashamed
I've had mine, you've had yours, we both know, we know.
You hate being alone
you ain't the only one
you hate the fact that you bought the dream
and they sold you one
you love your friends but somebody shoulda told you somin',
to save you, instead he said;

don't a-ha-ha-ha-ha,
tell me a-ha-ha-ha-ha,
I don't care a-ha-ha-ha-ha,
If you're hurt a-ha-ha-ha-ha.
I won't a-ha-ha-ha-ha,
tell you a-ha-ha-ha-ha,
you don't care a-ha-ha-ha-ha,
if you're true a-ha-ha-ha-ha

I know you've been hurt by someone else
I can tell by the way you carry yourself
if you let me, here's what I'll do
I'll take care of you
I've loved and I've lost.

Nekad se zbilja osjećam depresivno, a ne mogu razumijeti zašto. Jer u neku ruku bila sam takva i prije, nije ta depresija nešto novo, ona je postojala i prije svih tih dečki, znam za nju otkad znam za sebe u nekom zrelijem obliku. Tako da nemam osjećaj da ovaj moj novi 'običaj' po klubovima ima utjecaj na to moje psihičko stanje.
Sjebana sam kao što sam oduvijek bila. U neželjenoj i već uistinu napornoj potrazi za nekim normalnim likom i nečim ozbiljnijim, a bez nje kao da ne mogu. Ne bi me smetala da postoji samo kao stav: da, želim ozbiljnu, čvrstu vezu s nekime, ali ona usitinu je potraga - svakodnevna. I nažalost - ne gubim nadu. A imala sam i imam toliko razloga za njezino nepostojanje.

Hopeless romantic, that's what I am!

Dobila sam želju da pišem.
Skoro sam odustala od toga da napišem novi post jer mi se blog.hr tako zgadio sa svim onim silnim reklamama. A i nitko više ne čita moje posteve. Zato sam ovaj post zapravo prvo napisala na papir jer sam mislila kako je iovako svejedno gdje pišem, a jednostavnije je pisati rukom nego prtljati tu po računalu. A i initminije je, osobnije. Ali, ipak sam na kraju dobila želju da to i podjelim s nekim.

Fali mi književnost otkad sam se upisala na fakultet. Fali mi lijepo izražavanje i čitanje tuđeg filozofiranja.
Ja volim pisati.
Volim se lijepo i pomalo graciozno izražavati. Ostavljati tintu na papiru. A slova - slova su mi oduvijek bila pomalo čarobna.
Svaki put kad iznova prolistam sve što sam dosada pisala i pročitam tu i tamo koji red, osjećam se tako drugačije - odraslo. A zapravo - niti sam mnogo starija niti pametnija. Eventualno sam u boljem emocionalnom stanju. Jer kad sam u lošem, onda uistinu ni ne pomišljam dotaknuti išta prije napisano nego odmah počinjem pisati.
Pisanje me oduvijek spašavalo. Prenijeti bar dio muka na papir - neke stvari postanu odmah jasnije, a neke tek nakon trećeg - četvrtog čitanja.

And then she'd shout
Down the line
Tell me she's got no more time
Cause she's a supergirl
And supergirl's don't cry

And then she'd scream
In my face
Tell me to leave,
Leave this place
Cause she's a supergirl
And supergirl's just fly

Yeah she's a supergirl,
A supergirl.
She's so in seeds
She's burning trees
She's so in seeds
She's burning streams
Yeah she's a supergirl
A supergirl
A supergirl
My supergirl

Imam 19 godina. Uskoro 20. 20!!
Dva desetljeća.

D V A D E S E T G O D I N A

Kako sam se zamišljala sa 20 godina?

Ufff...

Kad sam bila mala i naivna mislila sam da ću tad biti velika, odgovorna, zrela ŽENA kojoj je sve potpuno jasno i točno zna što želi od života. (A i uvijek je tu bila misao - pa do tad ću nekog već i naći.)
U kakvoj sam samo zabludi živjela! Sad znam da se za tih pola godine najvjerojatnije ništa neće promjeniti. Bit ću još uvijek - JA - bez obzira na sve. Mislim da je to ono što uvijek zaboravljamo kada se zamišljamo u bližoj ili daljoj budućnosti. Otkad smo postali 'ja' - otkad znamo za sebe - mi ćemo zauvijek ostati taj 'ja'. Ali, ne mislim na ono 'ja' na samom početku našeg života, nego tek nakon što nas je za početak puberteta puknula stvarnost i postali smo, mentalno, to što jesmo. Onaj dio nas koji se mijenja je onaj dio koji je podložan vanjskim utjecajima - prvenstveno ljudima u našem životu. No, kada ostanemo malo dulje sami sa sobom uvijek se vratimo onom dubinskom sebi. A, ako je tamo nastala promjena onda se uistinu dogodila neka duboka promjena u našem životu (bilo na bolje, bilo na lošije) ili neka trauma.

ja

To zvuči tako osamljeno.
Htjela bih da jednog dana budem dio jednog 'mi'. Da s nekim djelim svoje 'ja' na način da se stopi s još jednim - ne da nestane - da se poveća, da postane šire - da dva 'ja' - postanu 'mi'.
I to želim već jako dugo.
Možda neki ljudi koji znaju za one veće promjene u mom životu u zadnjih pola godine misle da sam od toga odustala, ali nisam.
Još uvijek sam plaha, romantična duša koja čeka jednu - jednu posebnu - a možda i ne tako posebnu - drugu osobu radi koje ništa više ne bi bilo bitno, a sve bi postalo tako cijelo - smisleno.

Katkad se zapitam:

Zar je meni usitnu potrebna druga osoba da mi životu daje smisao?

Ne,
ali ja imam osjećaj da je moj smisao -

VOLJETI



pozdrav


P.S.

Ušla sam u 6 godinu pisanja ovog bloga.
Napisala 58 posteva.
Natipkala 6037 riječi.
I da izdajem knjigu u kojoj bi bili svi ovi postevi imala bi preko 100 stranica. :)

Zamisli samo ...

... biti član sretne peteročlane obitelji
... biti dijete sretno vjenčanih roditelja
... biti sestra dvojci braće
... živjeti u dvoetažnom stanu u centru metropole
... biti jedini član obitelji sa svojom sobom
... imati mnogo dragih prijatelja i rodbinu koje voliš i koji te vole
... imati priliku upoznati obe bake i oba djeda
... biti normalan i zdrav
... završiti cijelu osnovnu i srednju školu sa odličnim uspjehom
... upisati željeni faks

...

Zamisli biti na mjestu takve osobe.
Misliš li da je sretna? Zadovoljna? Ako nije, zar ne pomisliš onda da je nezahvalna i umišljena?
Zar ne misliš da se od života ne treba više od ovoga tražiti?
Zar ne misliš da je ta osoba u toliko boljem položaju od većine današnjih ljudi?

Ja sam ta osoba.

I cijenim i svoju obitelj i svoje prijatelje i sve prilike i sve uspjehe.
Ja cijenim život koji mi je pružen.
Ja pokušavam biti sretna.
I vrlo često jesam.

Ali, kad ostanem sama, sama sa sobom, u svojoj sobi, u našem stanu, u ovom gradu, u ovoj državi i na ovom planetu, ne uspijevam naći sreću ni u svojoj obitelji, ni u svojim prijateljima, ni u svojim postignućima, ni u svojem materijalnom vlasništvu, a nažalost često ju ne uspijevam naći ni u Bogu, a najžalosnije ni u samoj sebi.
Samo ležim u krevetu sama, sama sa sobom i osjećam kako mi tijelo žudi, kako mi srce pati i lupa, kako čitavim svojim bićem traži ono drugo biće, ono drugo stvorenje koje će mu donijeti sreću, koje će probuditi u njemu one davno izgubljene osjećaje i davno izgubljenu živost, s kojim će moći podjeliti sebe, sve svoje i biti u potpunosti i beskonačno sretno.



Jer svaki dan bez tog bića čini se kao još jedan uzaludno potrošen dan, kao još jedan dan koji je ostao samo meni, i koji će nakon te noći ostati kao samo još jedan dan koji nije dočekao njega. I svako jutro osjećaš se starijim i svaki dan, svaki mjesec i svaka godina čini se besmislena jer tovje tijelo samo čeka, cvjeta i stari, a da nema nikog kome da se pokloni, kome da se preda
u potpunosti.

pozdrav

Putovala sam. Ljeti. Po vrućinama. I kiši. I ispod oblaka. I iznad njih. Putovala sam na sjever. I na jug. I na zapad. Putovala sam i u planine, i u doline, i na more, i u velike gradove.
Vidjela sam. More. Sunce. Šume, brda i planine. Gradove, velike i male. Sela. Vidjela sam ljude: Hrvate, Njemce, Talijane, Španjolce, Turke, Hercegovce i mnoge druge. Vidjela sam i male i velike i bogate i siromašne, i crne i bijele, pa i crvene i žute. Vidjela sam i osjećaje: i tugu i sreću i strah i patnju i iznenađenje i nestrpljivost. Vidjela sam mnogo. Vidjela sam previše, ali i premalo.
Osjetila sam. Radost. Tugu. Strah. Uzbuđenost. Ljubomoru. Veselje. Sreću. Zadovoljstvo. Razočaranje. Iznenađenje. Začuđenost. Nostalgiju.
Putovala sam i vidjela i osjetila. I sad je drugačije. Ja sam drugačija. Svako putovanje donosi nešto novo i za vidjeti i za čuti i za osjetiti i za naučiti. A ja sam zbilja mnogo ovo ljeto putovala. Od Njemačke, Dalmacije, pa do Italije i Španjolske. Toliko uspomena i sjećanja, a samo je prošlo jedno ljeto.

Jesam li nešto novo naučila? Vjerojatno. No, ono osnovno je da se osjećam bogatije. Bogatija sam za jedno ljeto, puno novih uspomena. I osjećam se veće, a možda čak i starije. U svakom slučaju sa svakim putovanjem dolazi do nekakvog napretka, u bilo čemu. Vidimo svijet iz neke druge perspektive. A to je po meni jako bitno. Izaći malo iz svoje kolotečine i vidjeti svijet drugačije, ako ne i tuđim očima. Tek onda osjetim mnoštvo. Ono mnoštvo nas ljudi koji žive na Zemlji. Ono mnoštvo života što se isprepleću. Osjećam da pripadam. Na putovanju katkada bolje nego kod kuće. Ne da pripadam nekom narodu, državi, vjeri ili slično, nego da pripadam čovječanstvu.
Šteta je što mnogi ljudi na to zaborave, jer možda bi onda svijet bio bolji. Kada bi smo barem malo postali svjesniji ljudi oko sebe, mnogo ljudi koji žive u našem gradu, državi, na našem kontinentu ili u svijetu uopće.
I moram vam nešto priznati, eto, kao europski iskusni putnik. Svi ti gradovi i ljudi, priroda, običaji, svi ti životi, omogućili su mi da shvatim kako je ovaj svijet predivan.

Osjećam se sretno. Slobodno. Ispunjeno.
Ne, nisam se zaljubila niti našla dečka, ako vam je to prvo palo napamet. Ne bih čak rekla ni da sam prešla preko svega, jer mislim da zapravo nijedan događaj u životu koji je imalo veći, ne možemo tako lako prijeći. I zar je uopće bitno? Ja se osjećam dobro. Onako kako već dugo nisam. I nije to ono 'uhvatilo me'. Nije to ono što biva izazvano nekim malim gestama nama dragih ljudi ili sretnih događaja. To je ... Uf. Te teške riječi. Predivan osjećaj, nekakvo unutarnje zadovoljstvo, možda malo čudno zvuči, ali: stanje duha. Nečime sam zadovoljna. Da li je to jer sam prešla preko nekih stvari, shvatila da je život jednostvno prekrasan, ili nešto treće? Ne znam točno. Vjerojatno sve po malo. Ali, opet, čemu ta pitanja i uzročno-posljedične veze? Osjećaj je predivan. Kada bi se svi barem tako osjećali.
Najljepše je što nije površan. Što bi značilo da ništa od svkodnevnih dobrih i loših događaja ne utječe na njega. On je negdje unutra i štogod bilo, ako uzmem dvije sekunde: udahnem i izdahnem, sve me prođe i opet se tako osjećam. Možda pretjerujem, ali zbilja: čemu postavljati pitanja? Oduvijek sam pitala: zašto? Kada? Čemu? Nikad nisam zapravo zastala, pustila sve što me muči i prepustila se... tom osjećaju. (Ako ikada nađem ime za taj osjećaj javim vam.)
Da li imam što pametno za reći?
Sumnjam.

Oh da se mogu ko nekad
vratiti na početak
i biti onaj isti bahati dječak
ne bih forsiro neki ležeran stil
niti se trudio da uklopim

Moj svijet u ovaj svijet
moje snove u raspored
i riskirao bih svaki pokušaj
da zadržim taj osjećaj
samo za taj osjećaj

Počela sam pisati jer sam čitala stare posteve i kod nekih stala: uvau. Misleći: zar sam ja ovo pisala? S tim mislim na neke glupe stvari, ali i, što je malo sebično zapravo, na lijepe. Fascinantno je kako se kroz život, dan i raspoloženja mijenjamo. Samo se nadam nabolje. Usudila bih se čak reći, znam da se mijenjam na bolje. Možda se to ne može vidjeti kroz moje postupke, mišljenja i sl., ali imam osjećaj da napredujem, a kao dokaz bi možda bilo to neko unutranje zadovoljstvo.



Možda odrastam, makar to ne želim. Želim biti dijete: neopterećeno, zaigrano, nevino, iskreno, voljeno, nezahtjevno, nefilozofirajuće, jednostvno.
Nemoguće je ne odrasti, ali uvijek možemo zadržati ono malo djeteta što je ostalo u nama, zadržati ono svoje pravo najiskrenije ja koje zapravo jedino zna voljeti, jer samo je dječja ljubav ono što uistinu stoji iza riječi: ljubav

pozdrav

P.S. Sretan rođendan (sa ogrooomnim zakašnjenjem) želim svom dragom blogu, koji je 30.12.2009. navršio dvije godine!

Tko smo mi da određujemo trajanje dana? Tko smo mi da jednom godinom nazivamo jedan okret Zemlje oko Sunca? Zašto se smatramo vrijednima da određujemo trajanje jednog života?
Vrijeme. Što je to zapravo? Umjetna tvorevina koja nam pomaže da se organiziramo u životu? Pojam kojim označujemo nešto prolazno, što ne staje? Uvijek govorimo da je život kratak, da imamo malo vremena, ali rijetko kada se sjetimo da smo mi uveli tu oznaku, oznaku za vrijeme, godinu, mjesec, sat, minutu. Nismo ih izmislili kao nešto potpuno apstraktno. Točno znamo što predstavlja jedna godina, a što jedan mjesec. No, da li smo se ikad nadali da će to postati nešto toliko veliko i značajno? Da će to biti nešto što će nam ograničavati lijepe, ali i produživati teške trenutke? Da će to biti uzak okvir u koji moramo postaviti svoj život?
Ljudi se boje neznanja. Ljudi se boje mraka. Oni se boje svega nedokučivog i neobjašnjivog. Pokušavaju sve shvatiti i protumačiti: sebe, druge ljude, prirodu... S vremenom počinju shvaćati da neke stvari ne mogu objasniti nekom fizičkom zakonitošću, da postoje neke stvari koje s e nisu mogle dogoditi same od sebe. Shvatili su da postoji nešto više, bolje od njih. Svaki narod imao je svoje tumačenje tog 'višeg'. No, mnogi nisu uspjeli shvatiti. Zato, kako bi se osjećali sigurnije izmislili su okvir, okvir koji će nas zaštiti od onog vani, izvan njega. Što li je to vani, da ga se ljudi toliko boje? Nepoznato. Osjećaj straha. Nesigurnost. Previše pitanja, a nitko da odgovori. Zato su ljudi postavljali sebi odgovor, neke misli koje bi ograničile pravu stvarnost, ali su im bile potrebne. Ograničili su se okvirom i bili su time zadovoljni.

There's a name for it
There's a phrase that fits
But whatever the reason
You do it for me

I've been taking on a new direction
But i have to say
I've been thinking about my own protection
It scares me to feel this way

What's love got to do, got to do with it
What's love but a sweet old fashioned notion
What's love got to do, got to do with it
Who needs a heart when a heart can be broken

No, postoje oni kojima taj okvir postaje preuzak. Oni se ne mogu zadovoljiti tom ograničenošću. Oni traže više, bilo to kroz pjesme ili jednostavno kroz život. Neki se u tom prostranstvu izgube, a neki samo postave širi okvir.
Sve što nas ograničava kao misaona bića će nakon nekog vremena postati usko. Ali, znamo i sami da bi nam se dva trenutka koja su zapravo bila iste duljine razlikovala. Za neke bi imali osjećaj da traju dulje, a za neke da traju kraće. Taj osjećaj je bitan jer dokazuje da je vrijeme nešto umjetno i relativno. Kada to shvatimo, koliko god da smo učinili naš okvir dana uskim, znat ćemo da mi živimo jednu malu vječnost.

~

Baš me zanima da li ste pomislili da je ovo još jedan običan post ili vam je još od početka nešto bilo čudno. Ovo je zadaćnica iz hrvatskog. Moram priznati jako neobično izgleda ovako na kompjuteru. Ne volim pisat zadaćnice. Sad bi se netko možda jako začudio. Da, ne volim. Jer što god da radim, uvijek unesem nešto subjektivno u tu, nešto malo sebe, a to u zadaćnici ne bih smjela, niti želim raditi. I onda dok pišem odjednom mi sine: fak, pa ja pišem zadaćnicu, takve stvari tu ne bi trebala pisati. S napomenom da nikad nisam dobila 5 iz zadaćnice u srednjoj. xD Nema veze, i 4 je vrlo dobra ocjena. Pošto nam je profesorica dala da odnesemo doma zadaćnice iz prošlog razreda nemojte se čuditi ako bude još prijepisa zadaćnice, u slučaju nedostatka inspriacije.
Do sljedeći put,

pozdrav

P.S. Pjesma nema veze sa postom kao obično, ali meni nešto znači i jednostvno sam ju morala staviti.

Neobičan povod za pisanje posta. Pjesma. Ne kao glazba, kao tekst. Tekst u čitanci. Iz hrvatskog. Jednog romantičarskog pjesnika, francuskog, točnije. Ne samo da neću, nego vas ni ne želim zamarati pojedinostima o njemu, jer ovo nije esej. Neću ni pjesmu napisati. Jer nije bit u njoj, nego u temi kojom se bavio pisac, tj. pjesnik. O prolaznosti života.
Ne, neću pisati o smrti, o ljubavi (začudo xD). Nego o prolaznosti života u smislu nemogućnosti zaustavljanja vremena koje nam je lijepo. Nemogućnosti pamćenja svega što nam se dogodilo.
Mnogim ljudima upravo to je povod pisanju blogova, dnevnika i sl. Strah da će zaboraviti nešto bitno što su proživjeli jer su 'senilni postali'. Problem je što ne možemo zapisati sve, jer to je jednostavno nemoguće, ni fizički ni psihički. Ne možemo provesti život zapisujući svakoga trenutka što se događa, niti bi to bilo dobro. Kakav bi to bolestan život bio? Trošenje dragocjenih trenutaka ovog kratkog života na zapisivanje tog istog riječima. "Pa, dobro." rekao bi netko. "Zapisati ću samo ono bitno ili ono što mislim da ću lako zaboraviti, a htio/htjela bih to zapamtiti." Ali, kako znati što je bitno? Što ću sutra zaboraviti? Možda ću se za mnogo godina pokušavati sjetiti nekih sitnica poput običnog dana u školi, nekog treninga, pjesme, osobe.
I ja se isto bojim. Da ću izgubiti uspomene. Neke lijepe. Da će ih u budućnosti možda biti toliko puno ružnih ili samo prividno lijepih da ću zaboraviti one koje su mi donosile istinsku sreću. Često se uhvatimo kako smo zaboravili neke predivne stvari koje su drugi učinili za nas, ili još gore uopće ih ne primjetimo. Ja se želim sjećati i dosadnih dana u školi, jer znam da će mi to sjećanje jednoga dana biti potrebno, jednog dana tamo pri kraju kada ću se okrenuti iza sebe s mišlju: "Pa da vidimo što sam ja sve to lijepo ili ružno proživjela sve ove godine, što to sve ostavljam iza sebe, što sam postigla?" I tada, baš u tom trenutku, kada ću biti željna prisjetiti se svega lijepoga, kada će mi to istinski trebati jer ne vidim više dalje, hoću li se uspjeti toga sjetiti?

I just wanna feel
Real love feel the home that I live in
I got too much love
Running through my veins
To go to waste

I just wanna feel
Real love and the love ever after
There's a hole in my soul
You can see it in my face
It's a real big place

Come and hold my hand
I wanna contact the living
Not sure I understand
This role I've been given
Not sure I understand
Not sure I understand
Not sure I understand
Not sure I understand

Već sada žalim što se ne sjećam svojih prvih tri-četiri godine života. Možda tu i tamo poneki bljesak. Željela bih se sjetiti svakog trenutka, svakog igranja sa mamom i tatom, mojom braćom, svim bakama i dedama koji su trčali naokolo za mnom kao da sam centar njihova svijeta. Htjela bih se sjetiti te nevinosti, zaigranosti, neznanja, onoga što je bilo prije nego sam shvatila da mama i tata nisu najpametnije osobe na svijetu, da nisu savršeni, da ne znaju riješiti sve probleme; prije nego sam shvatila da baka i dedo nisu samo izvor slatkiša i osobe za igru, nego osobe u godinama koje imaju mnogo problema u životu; prije nego sam shvatila kako nisu sve obitelji tako lijepe kao moja, da nemaju sva djeca roditelje, obitelj; prije nego sam shvatila da rat nije samo u crtiću, da smrt nije samo nakon 'sretno živjeli do kraja života', prije nego sam shvatila da ne postoji princ na bijelom konju, da svijet nije nimalo pravedan, da ne postoji djed Mraz, Sveti Nikola i uskršnji zeko; prije nego što sam shvatila da su sve to moji roditelji, i da ti pokloni nisu samo nastali, nego su ih moji roditelji dobro platili u dućanu. Htjela bih se sjetiti kako je to kada gledaš u knjigu punu slova i ne možeš to pročitati, kako je to kada se ne trebaš za ništa brinuti, kada se samo igraš, zapravo, kako je to uopće igrati se...?
Ali čemu pokušavati nemoguće? Tražiti odgovor na ova pitanja još i ima smisla, ali ako ih i ne uspijem naći neću se razočarati životom. Kako razočarana bih tek bila da sam svaki put pred neodgovorenim pitanja bila tužna i izgubila optimizam i nadu?
Već je mnogo što imam život. U krajnjem slučaju kao priliku za pronalaženje odgovora na sva ta moguća i nemoguća pitanja. Mislim da ću se time zadovoljiti.
Hvala što se čitali moj monolog.
Do sljedeći put,

pozdrav

Možda nećete vjerovati, ali što dulje ne pišete post manja je vjerojatnost da ćete ga napisati.
Što me potaklo nakon ovih silnih mjeseci? Ništa drugačije od onoga što me potiče svaki dan da pišem post. Ali također svaki dan i zanemarujem tu želju. Danas je taj dan, dan kada sam otišla na blog.hr i počela: pisati. Opet. Napokon.
Najčešće pitanje koje postavljamo ljudima kada ih neko vrijeme ne vidimo je: Što ima novo?
Obično na to odgovorim 'ništa', ali danas je drugačiji dan. Pa, dakle...
Kao što svi predobro znamo počela je škola. Tu se nema što puno reći, osim možda da se je moj brat upisao u istu gimnaziju kao i ja, što znači da ću ga češće viđati, a i on će biti više upoznat sa mojim 'školskim životom'. Heh. Ne znam baš koliko je to dobro. No, zbilja je lijepo vidjeti opet svoj razred na okupu. Prvi dan mi je uvijek čudno vidjeti te ljude s kojima preživljavam sve one dosadne dane u školi, ali nakon dva-tri dana kao da praznici nisu ni bili. Opet je sve kao prije. Par novih predmeta, bez par starih predmeta, i idemo dalje. (bože, zvučim kao oni HDZ-ovi političari -.-) Ali , također viđam dvije osobe koje zbilja ne bih htjela. Ne zato jer ih mrzim ili nešto, nego jer su mi mnoge uspomene uz njih vezane, i to isključivo tužne. Jednostavno, ne volim se baš svaki dan suočavati sa svojom prošlošću, jer to je ono što želim da postanu: prošlost. Naravno radi se, ako se sjećate, o onom liku u kojega sam bila zaljubljena i o njegovom prijatelju kojem se sviđam i koji mi je poslao poruku za Valentinovo.

"Jel ti se još uvijek sviđa?" - često je pitanje mojih prijateljica/prijatelja koji znaju za njega. A što im reći?
Normalno da mi se sviđa, pa ne mjenjamo ukus tako brzo, tj. skoro pa uopće. Uvijek će mi biti sladak i drag, prijatelj. Ali, da žalim za njim svaki dan - zbilja nije toga vrijedan. Mislim, pukne me tu i tamo koja žalost, ali ne samo u vezi njega nego bilo čega u mom životu. I mislim da je to dobro, da je dobro katkad se prisjetiti kroz što smo prošli, i ponovno okusiti trunku osjećaja koje smo osjećali. Jer prošlost ne želim izgubiti, a postoji još samo ono što je sačuvano u meni.
Što se tiče njegovog prijatelja, ne volim ga zbilja sretati. Katkad ga i izbjegavam pogledom na hodniku. Znam da nisam uredu. Ali, ne mogu. Ne mogu svaki dan misliti kako sam ga 'odjebala' i kao je zacijelo bio tužan, i ne mogu stalno žaliti radi toga što nije išlo. Jer zbilja mi je vrijeme da ostavim sve to iza sebe i krenem dalje.



08.02.2009.
osoba A: "Kako tvoje srce?"
ja: "Pa, uspijela sam naći sve djelove. Čak sam ih i uspijela složiti. Točno onako kako su bili."
osoba A: "Pa to je super. Znači, ipak te je prošlo."
ja: "...Ali postoji problem."
osoba A: "Koji?"
ja: "Ne mogu naći dovoljno jako ljepilo koje će ga držati takvoga kada ga sljedeći put vidim s curom na hodniku."

15.03.2009.
osoba A: "Kako si?"
ja: "Pucam. Srce se raspada. Mislila sam da sam našla odgovarajuće ljepilo, ali samo sam otvorila rane."
osoba A: "Kako ti mogu pomoći?"
ja: "Ne znam. S vremenom će valjda proći samo od sebe. Samo budi uz mene i pomozi mi naučiti cijeniti ono što imam, ali i ono što još nemam. Jer ne znam da li imam snage izgubiti ponovno."

sada
osoba A: "Kako tvoje srce?"
ja: "Nisam našla odgovarajuće ljepilo. Zapravo, svaki dan živim u nadi da uopće postoji i čekam da me nađe. A srce... Složila sam ga i držim ga čvrsto tako u rukama."
Osoba A: "A što s Njim?"
ja: "Ostao je jedan komadić s njegovim imenom, tamo negdje duboko unutra. Ali taj komadić više ne vadim van, tamo gdje je i ostat će. Zauvijek."

Ne, ne otvaram novu stranicu. Jer moj život nije knjiga. Moj život je velik list papira i ja samo nastavljam slikati s kistom dalje, u nova nepoznata prostranstva mog velikog bijelog praznog papira, jer on je jedini koji sam dobila.

P.S. Odlučila sam sve posteve spremiti da ih imam kao dokument na kompu i shvatila da toga ima 100 stranica! Pa mogla bih ja koju knjigu izdati. :P

Život je lijep. Iznenađujuće lijep. Kada to shvatimo.
Uspomene. Sjećanja. Trenuci. Osmijeh. Nebo. Riječ. Misao. Sunce. Oblak. Veselje. Tuga. Suze. Igra. Zaluđenost. Učenje. Zezancija. Drvo. Snijeg. Ptica. Pjesma. Slika. Zagrljaj. Pogled. Dodir. Miris. Okus. Sreća. Spavanje. Snovi. Ljubav.
Dobro i loše, zajedno. Tuga i sreća. Osmjeh i suza. Sunce i kiša. Savršen sklad. Jedno postoji kao dokaz drugoga. Jedno izgubimo, drugo dođe, da znamo cijeniti prvo.
Jer, da li bi znali cijeniti sunce da nikada nije pala kiša?
Da li bi znali cijeniti osmijeh da nismo plakali?
Da li bi znali cijeniti sreću da nismo iskusili tugu?
Da li bi znali cijeniti praznike da nema škole?
Da li bi znali cijeniti dan da se nismo bojali noći?
Da li bi znali cijeniti ljubav da ju nismo izgubili, da nismo osjetili mržnju?
Da li bi znali cijeniti prijateljstvo da se nikada nismo osjećali usamljeno?
Možda bi svi znali cijeniti život da ga izgube, ali izgubiti ga se može samo jednom.
Kad se rodimo, krećemo od ničega. Život je dar. Svaka godina, mjesec, tjedan, dan, sat, minuta, sekunda, svaki trenutak je dar.
Cijenimo li to? Shvaćamo li koliko nam gore može uopće biti? Koliko uvijek možemo dublje pasti nego što već jesmo? Ne znamo koliko je duboko dno, ni koliko je visok vrh. Ako se bojimo dna, a želimo vrh, ne bi li trebali biti zahvalni što smo između, što nismo na dnu, a što možemo težiti vrhu?
Možda se netko pita zašto bi bili zahvalni ako nismo na vrhu?



... Zato jer da nas se stavi odmah na vrh, ne bi ga znali cijeniti.
Da ne postoji ono loše, ne bi znali cijeniti ono dobro.
Kada naučimo cijeniti ono što nam je pruženo i što imamo, bit ćemo sretni. Ali ne onako, kratkoročno. Neće to biti trenutak sreće. Jedan titraj. Titraj svijetla izvana. Bit će to svijetlo iz nas koje će nas pratiti svugdje, dokle god smo ga svjesni. I to svijetlo će biti sve jače i jače, što se uspinjemo bliže vrhu, makar mi toga nećemo uvijek biti svjesni. Jer cilj će nam biti da budemo sretni, ne da budemo na vrhu. Kada to shvatimo, vrh više neće biti bitan. Ni dno. Ni bilo koja stepenica između. Jer mi ćemo biti sretni.

P.S. Moja velika isprika što nisam puna tri mjeseca pisala post. Nadam se da sam to s ovime bar djelom nadoknadila.
I da... Iz zadaćnice iz prošlog posta sam dobila 4. -.-''

pozdrav